Transadratic krstarenje – ‘preko bare’

Open sea
Svi smo nestrpljivo iščekivali susret s nepreglednim plavetnilom i kopnom s ‘druge strane’

Autor naslovne i većine ostalih fotografija: Goran Kragol

Jedna od stvari koje mi se najviše sviđaju kod škole jedrenja ANA je klupski štimung. Naime, mnogi polaznici se iz godine u godinu vraćaju i na njih se više ne gleda kao na polaznike nego kao na drage prijatelje i, baš to, članove kluba. Još bolje je što se s tim ljudima ne vidiš više od godinu dana, a kada dođu u Jezera imaš dojam kao da ste se tek jučer rastali i odmah nastavljaš tamo gdje ste stali lani.

Tako je bilo i u slučaju tečaja Transadriatic krstarenje od Hrvatske do Italije prije koji tjedan. Kada sam u najavi vidio da dolaze Dragana, Denis i Goran, odmah sam pomislio: “Sjajno, tu ekipu znam od prošle godine!”. Instruktor je bio iskusni Zvone, kod kojeg je naoko sve ‘pomalo’, ali koji u ključnim trenucima sve konce čvrsto drži u svojim rukama.

Zvone i Denis

Zvone i Denis

U vjetar

Okupili smo se u subotu popodne, a u nedjelju ujutro smo nabavili sve potrebno i krenuli na jug. Bili smo na jedrilici Mali Niko, komfornoj Saloni od 45 stopa (nešto manje od 14 metara), tamnoplavog trupa i palube prekrivene tikovinom. Jako jugo, od kojih 25 čvorova nije nam dalo napredovati željenim tempom. Uporno smo ‘tukli’ more, ali nije se dalo te je i ono ‘tuklo’ nas. Uz mnoštvo manevriranja, nakon cjelodnevnog jedrenja, oko osam sati navečer dovukli smo se do Rogoznice, svega 30-ak milja od polazišta u Betini na Murteru. Taj dan smo planirali doći barem do Velikog Drvenika, dakle još kojih 20 milja južnije. Ali nije išlo.

Jugo

Jugo

Bili smo umorni i iako cijeli dan nismo ništa jeli nije nam se dalo previše kuhati. No, zato je Denis ‘iz rukava’ izvukao jedan od najboljih omleta koji sam ikada jeo. Otišli smo na počinak i sljedeće jutro, nakon kave i tuša, krenuli prema Lastovu, udaljenom 70-ak milja, s kojeg ćemo se uputiti za Italiju. Vjetar nam je bio točno u pramac i iako smo pokušavali jedriti, morali smo priznati poraz i upaliti motor.

Dragana kuha pašta-fažol

Dragana kuha pašta-fažol

Negdje oko devet navečer došli smo do Lastova u Ubli, gdje su nas odmah zapuhnuli zamamni mirisi tog otoka, a kako je bivši carinski vez bio zauzet, sidrili smo u uvali nasuprot mjesta, gdje su nekada bila skloništa za brodove Jugoslavenske ratne mornarice. Kako ni taj dan ‘po putu’ nismo ništa jeli, a Dragana nam je cijelo vrijeme mamila nepce pričom o svom pašta-fažolu, nije bilo druge nego da ga isprobamo. I bio je sjajan!

Kopno!

Ujutro smo posjetili Lučku kapetaniju, a nakon toga policiju i obavili postupak izlaska iz Hrvatske. Isplovili smo i uputili se ka 60-ak milja udaljenom gradiću Vieste na poluotoku Garganu, na mamuzi talijanske čizme.

Goran

Goran za timunom

Vjetar je gotovo potpuno pao pa smo opet motorirali. Ali bilo je vedro i sunčano, a atmosfera na brodu je bila dobra. Kako smo se mi smjenjivali na kormilu tako su se smjenjivali vicevi i šale, a Goran je, kao i svih ostalih dana tečaja, sve neumorno bilježio svojim fotoaparatom. Svi smo nestrpljivo iščekivali susret s nepreglednim plavetnilom i kopnom s ‘druge strane’.

Negdje na rubu našeg teritorijalnog mora Zvone nas je vješto provukao kroz ‘jato’ od 20-ak, što naših što talijanskih, koća. A nedugo potom, more je iz tirkizno plavog postalo svijetlo zeleno. Bio je to znak da se približavamo Italiji. Pa smo digli talijansku zastavu. Motoriranje nam je sigurno oduzelo dio dojma otvorenog mora, ali vrijeme je bilo lijepo, a na moru se nije uputno previše žaliti na lijepo vrijeme.

Kopno

Kopno

Iako put nije bio predug, ipak je bio poseban doživljaj s otvorenog mora opaziti kopno i naš cilj. A kada smo bili na dvije, tri milje od Vieste, javili smo se tamošnjoj Lučkoj kapetaniji. Kako talijanski engleski ne razumijemo baš najbolje, bili smo malo zbunjeni u pokušaju odgonetavanja što nam zapravo pokušavaju reći, ali nismo se previše uzbuđivali, jer smo namjeravali ostati manje od 24 sata pa nismo ni bili obavezni javiti im se. Na kraju se ispostavilo da nam je ‘Compa mare’ kojeg smo vjerojatno izludili s našim: “Didn’t understand, please repeat”, samo pokušavao pomoći da nađemo dobar vez u luci.

Fratello

A to je tek posebna priča. Naime, u luci postoji nekoliko pontona za privez brodova, a za svakog od njih koncesiju ima druga osoba. Pa je nakon što smo promolili pramac u luku tamo nastala prava borba, prepuna akrobacija, mahanja i vike, oko toga kod koga ćemo se vezati. No, mi smo se, prema uputama Živka, šefa naše školske baze, vezali na prvi ponton. Da bi priča bila još luđa prva dva pontona drže braća koja se međusobno ne podnose. Pa kada smo shvatili da se na rivi obavljaju radovi i da na našem pontonu tuševi ne rade, nismo ni pomišljali da idemo pitati kod brata. Jer, ipak smo bili na jugu Italije…

Stara jezgra

Stara jezgra

Nakon što smo se snašli za tuširanje krenuli smo u obilazak simpatičnog, pomalo i oronulog gradića, tipično mediteranske arhitekture, sa zanimljivom i jako strmom srednjovjekovnom jezgrom te lijepim vidikovcem s kojeg se, za razliku od istog prizora kod nas, vidi samo more.

Sutradan smo krenuli u potragu za onime što se u Italiji naziva ‘prodotti tipici’. Živko nam je, naime, naredio da se ne vraćamo bez peperončina. Nakon što smo na tržnici pokupovali sve vrste peperončina koje smo mogli naći i opskrbili se maslinama u raznim varijantama, sušenim rajčicama, mozzarellom i domaćom kobasicom, isplovili smo iz Viestea ka Visu.

Vieste

Vieste

Uske ulice

Uske ulice

Riva

Riva

Tržnica

Tržnica

Na Palagružu

Kada je more iz svijetlo zelenog opet postalo tirkizno plavo znali smo da smo doma pa smo skinuli talijansku zastavu i uputili se prema Palagruži. Vjetra opet gotovo nije bilo, a i ono što je bilo puhalo je ‘u provu’ tako da smo opet motorirali. Susret s Palagružom, koja se kao neka drevna krilata zvijer sklupčala nasred otvorenog mora, bio je veličanstven. Šteta što nismo imali vremena pristati i popeti se na svjetionik, ali naš cilj je bio Vis, a ako smo ga htjeli doseći u iole pristojno vrijeme, morali smo dalje.

Palagruža

Palagruža

Palagruža

Zvijer nasred mora

Prije uplovljavanja u Vis, oko 11 sati navečer, nazvali smo policiju i prijavili dolazak. Policajci su došli i obavili postupak ulaska u zemlju čim smo pristali, tako da smo ‘legalno’ mogli na spavanje.

Prema Visu

Prema Visu

Drugo jutro Zvone je obavio proceduru na Lučkoj kapetaniji, dok je Denis zamutio sjajne palačinke, koje su najbolje išle sa svježim jagodama i nutelom. Nabavili smo još nešto viških ‘prodotti tipici’ (čitaj Vugave, Plavca i raznih rakija) u OPG Pečarević i uputili se na jedra prema Velikom Drveniku. Vjetar je opet bio slab, ali mi smo čvrsto odlučili jedriti pa je tako i bilo.

Vis

Vis

Veli Drvenik

Veli Drvenik

U Drveniku, u kojem smo pristali popodne, vrijeme kao da je stalo, ali za nas to nije bio slučaj pa smo odmah sljedeće jutro krenuli ka Murteru i negdje oko četiri popodne smo se vezali u marini u Betini. Uslijedila je tradicionalno odlična riblja večera u konobi Kod ribara u Jezerima i prepričavanje dojmova i dogodovština, kao i kovanje planova za sljedeći susret članova kluba na moru.


Share on FacebookTweet about this on TwitterShare on Google+Share on LinkedInEmail this to someone