Šta to meni treba?!

Skiperski tečaj
Ima ona: “Dva loša ubiše Miloša”. Ovaj put je Miloš sredio nas petoro.
Tekst je izvorno objavljen u newsletteru škole jedrenja ANA.

Autor naslovne fotografije: Vlado Odribožić

Mnogo puta sam iz usta iskusnijih jedriličara čuo da su si postavili pitanje iz naslova. I, iskreno, nisam shvaćao o čemu oni to. Pa jedrenje je čista uživancija, zar ne? No, nakon prvih nekoliko sati jedrenja s Damirom Milošem sve mi je bilo jasno, jer mi je upravo to pitanje tutnjalo u glavi. Pritom ne želim reći da je Damir bio neugodan i neki Atila bič božji, kako su kružile priče. Dapače, vrlo mirno i opušteno je govorio i objašnjavao što da radimo. A mi smo, ni sam ne znam čime gonjeni, letjeli po brodu!

Skiperski tečaj je počeo južinom od oko 25 čvorova po kojoj stalno smo mijenjali smjer i kratili, dizali, spuštali, mijenjali jedra te izvodili kojekakva čuda. Prošao sam gotovo sve tečajeve u školi jedrenja ANA i nikada ništa slično nismo radili, pogotovo ne tim intenzitetom. Imao sam osjećaj da jedrimo barem deset sati i da smo već sigurno blizu Italije koliko me sve boljelo i koliko sam bio mokar, a nismo bili na moru više od tri, četiri sata, niti smo se se makli dalje od Jezera. Moram priznati da sam se iznenadio što sve mogu, kao i bolno osvijestio što sve ne mogu.

Ma idi u tri …

Gotovo sam poljubio zemlju kada smo sišli s broda. Dočekao nas je direktor ANA-e, Gordan, kojeg sam skoro poslao u ‘rodni kraj’ jer me nagovorio na ovo. “Čuj možda je malo prerano, ali otvorilo se mjesto na skiperskom s Milošem pa bi mogao ići. Bit će ti to nezaboravno iskustvo”, rekao mi je dan, dva prije tečaja. Prvo sam se nećkao, ali sam na kraju progutao udicu. I bio je čovjek u pravu – to iskustvo mu nikada neću zaboraviti. Pa sam, kada smo se tada sreli, iznenadivši više sebe nego njega, ispalio:

Stari, ovo je sjajno!”

Ni sam ne znam od kuda je to izašlo.

Drugo jutro smo raskopali brod uzduž i poprijeko. Sve smo iznijeli van, obavili kompletnu provjeru i sastavili detaljan popis svega što moramo nabaviti ili popraviti prije isplovljavanja. Potom je uslijedio još jedan dan ‘muke po Damiru’ nakon kojeg se više nisam pitao treba mi li to, nego mogu li ja to uopće.

Damir Miloš

Damir Miloš

No, kada sam na glas krenuo razmišljati da odustanem, ostali članovi posade su me, na sreću, od toga odgovorili. U posadi smo bili Ana, Ogi, Dario, Ivan i ja. Ili po Damiru Darijana, Gogo, Darjan, Ivan i Tihomir-Toni (ja). Da nas je zaustavila Kapetanija ispalo bi da švercamo ljude jer nas je na brodu barem deset. Bez obzira na zbrku s imenima, uvijek smo točno znali kome se Damir obraća.

Le chéf, c’est mois

Slijedilo je isplovljavanje po mrklom mraku, u četiri ujutro, provjera instrumenata i tesanje navigacije. Nakon toga vratili smo se u bazu obaviti nabavku i pripremiti se za plovidbu do kraja tjedna.

Na dugo željenoj kavi prije nabavke pojavilo se pitanje kuhanja, a ja sam odlučio svoj manjak kondicije kompenzirati tako što ću taj dio posla preuzeti na sebe. Na licima ostalih pojavilo se olakšanje, a da ni sami nisu znali u kakvu su se avanturu upustili. Šoping je protekao tako da sam ja trpao, a Ogi izbacivao iz kolica i na kraju smo, više-manje, imali sve što je trebalo.

Skuhao sam prvi ručak, nešto na crveno, svi su preživjeli i krenuli smo za Žut, ususret prognozi od 60 čvorova juga. Damir je na prognozu, dok smo se mi ‘značajno’ pogledavali, samo nonšalantno rekao:

Ajmo se požuriti da stignemo prije nego se raspuše”

I krenuli smo. Unatoč prognozi bilo je sunčano, a vjetra taman. Naravno, opet smo, valjda da se ne opustimo, mijenjali i kratili jedra. U međuvremenu je Ogi sastavio raspored dežurstava, iliti gvardija, na koji smo svi odmah, naravno, imali prigovora. Ovčice na nebu najavljivale su dolazak fronte. Usput smo na panulu uspjeli uloviti i nešto ribe, za kasniji carpaccio.

Pristajem da pristanemo

Skiperski tečaj

Autor fotografije: Vlado Odribožić

U kasno popodne stigli smo pred ACI marinu Žut, još malo lovili lignje, a ulovili sipu, pa vježbali pristajanje, nakon čega smo se vezali. Damir je pripremio paštu na crno, a nakon toga je uslijedila teorija. Malo više od dva sata brusili smo sve – jedrenje, pristajanje, brod, vjetrove, valove… Polako smo ulazili u ritam ‘dva sata si dežuran, tri spavaš’, koji je vrijedio i kada smo vezani. Da nam po noći na gvardiji ne bi bilo dosadno, Damir nam je pripremio navigacijske zadatke.

Dan nakon toga najkraće bi se mogao opisati kao pristajanje na 100 načina. Bilo je tmurno i kišno, vjetar je okrenuo na sjeverozapadnjak i buru tako da nismo nosa promolili iz uvale, ali zato smo cijeli dan pristajali krmom, pramcem, bočno, na jedra, you name it. Spašavali smo i čovjeka (odnosno bokobran) u moru na jedra, a mislim da nam je taj skinuo sve svece s neba koliko smo ga puta promašili ili pregazili. Kada smo ga konačno izvukli, nije se ni zahvalio, pa smo bezobraznika s guštom šutnuli u spremište. Klopali smo opet nešto na crveno. Bili smo mokri, umorni, ali i zadovoljni.

Za Sali na Dugom otoku krenuli smo prije zore. A, vjerujte, buđenje dana pod jedrima, jedna je od najljepših stvari koje sam doživio. ‘Parkirali’ smo točno ispred legendarnog kafića Maritimo. U Salima smo se, nakon dva dana, i otuširali. Sve stvari smo iznijeli van na sušenje tako da je brod izgledao kao božićno drvce, a i mi smo se polako ‘sušili’ na ugodnom suncu ispijajući kavu. Slijedila je navigacija do Brbinja, na pola Dugog, gdje smo prošetali i ručali, a potom plovidba do sjeverne punte Ugljana.

Sušenje

Sušenje

You, shook me all night long

Znali smo da je predviđena i plovidba od 24 sata, ali nismo znali da će to biti baš tada, jer je Damir samo mudro šutio. Pala je noć, koju smo proveli ploveći, vodeći se kartom i svjetionicima, cik-cak između obale i Ugljana, uplovljavajući u razne marine, luke i lučice. Ne mogu ni opisati koliko je to bilo komplicirano, jer je, pogotovo na obali, ali i na moru, bilo toliko svjetala da, ni uz sve moguće provjere, nismo uvijek bili sasvim sigurni o čemu se zapravo radi.

Dalibor, Gogo i Darjana

Dalibor, Gogo i Darjana

Svi su bili toliko nabrijani da nitko nije htio ići spavati pa su tako i gvardije otišle kvragu. Tome u čast pripremio sam poseban obrok iznenađenja – nešto na bijelo. No svi su bili zaokupljeni navigacijom i moju kulinarsku kreaciju nitko nije šljivio pa sam se zakratko osjećao kao zapostavljena domaćica. Po onoj “Ako ih ne možeš pobijediti, pridruži im se” i sam sam izašao na palubu, zapalio, i prepustio se sveopćem uzbuđenju noćne navigacije.

Dočekali smo još jednu zoru pod jedrima, malo prije podne vezali se i predahnuli u Zlarinu, a popodne smo se vratili u Jezera, gdje smo uživali u ribljoj juhici i friškoj ribi u konobi Kod Ribara. Izračunali smo da smo neprekidno plovili oko 30 sati pri čemu nitko nije spavao mnogo, a Damir uopće. Slijedila je još jedna ranojutarnja navigacija do Vodica, nakon čega smo sjeli na kavu i konačno dobili presudu.

Završna misao

Umjesto zaključka vratit ću se na početak i odgovoriti na pitanje iz naslova – itekako mi treba! I ne samo da mi je trebalo, nego sam se, otkrivši dimenzije jedrenja za koje nisam ni znao da postoje i naučivši toliko da sam pola već zaboravio, još više navukao. I ne samo da bih sve to opet ponovio, nego ću to sigurno učiniti. Dalibore, pardon Dubravko, ma ne Darko, oprostite Dinko, joooj Damire(!) stižem!


Share on FacebookTweet about this on TwitterShare on Google+Share on LinkedInEmail this to someone