Car na Atlantiku

Pavel Car
Zašto je Pavel Car, sa svoje samo 23 godine, na svom dvostruko starijem brodu, preplovio Atlantik uzduž i poprijeko?

Pavel je neobičan mladić. Nisam rekao da nije normalan, nego neobičan. Iako, s obzirom na ono što se danas u Hrvatskoj smatra normalnim, nije daleko ni od toga. I to mu je veliki plus. Kako bilo, taj 25-godišnjak, barem u jedriličarskom svijetu, a i šire, u potpunosti opravadava svoje prezime – Car. Naime, sa samo 23 godine i to na vlastitom drvenom brodu – gotovo 50 godina staroj Nausici, s dvoje najboljih prijatelja, uputio se preko Atlantika. Znam da će sada neki reći: “Pa kaj, ljudi idu prek Atlantika već 500 godina”. Takvima bih postavio samo jedno pitanje – kada ste zadnji puta bili?

Dežurni kritičari će, siguran sam, primijetiti i da su “starci sigurno uskočili sineku”. To je točno i Pavel to sa zahvalnošću priznaje. No, za razliku od mnogih, on nije ‘studirao’ 10 godina na ‘grbači’ staraca, nije kupio bijesni auto i najnoviji ajfon, niti trajskao tatinu i maminu lovu na narodnjacima. Dapače, do 23. godine završio je fakultet i višu školu – analitičku ekonomiju u Italiji i drvenu brodogradnju u Engleskoj. A radi kao instruktor jedrenja u školi jedrenja u La Speziji u Italiji. Iako kaže da još ne zna čime će se baviti kada ‘odraste’, do 25. godine ostvario je svoj dječački san. Sada je samo more granica.

Pavel na boomu Nausice

Pavel na boomu Nausice

Pavela sam upoznao na predavanju koje je o svom putovanju održao u jedriličarskom klubu Dobro more. Tada je pao i dogovor za intervju. A kako bih vam ga još malo približio, prepričat ću naš razgovor koji se, sasvim slučajno, poveo o obrazovnom sustavu. Pavel je tada rekao: “Čuj, ja sam ti išel u Waldorfsku školu. I do desete godine nisam znal čitat. Znal sam slova, ali nisam znal čitat. I niko me nije teral. Al’, viš’ ovaj plavi šal. To sam si ja sam naštrikal. Posle sam bez problema završil faks i višu s odličnim ocjenama”.

Tijekom putovanja Pavel i njegova posada – prijateljica Dora i frend Clyde, prešli su 14.100 nautičkih milja (oko pola puta oko Zemlje), na brodu su bili 406 dana, od čega su 100 dana jedrili, obišli su 33 otoka, posjetili 21 državu i prošli kroz 7 vremenskih zona, a na kopnu su prespavali svega tri dana. Uz sve to imali su vremena i mjesta za goste kojih je bilo 16.

Kako je bilo jedriti Atlantikom bez frižidera i s dovoljno struje samo za punjenje mobitela, saznajte u Pavelovim odgovorima, a pogledajte i video njihove avanture.

Zašto Atlantik? Zar ti Sredozemlje nije bilo dovoljno veliko?

Odgovor je jednostavan. Mediteran nije ocean! Šalu na stranu, uvijek sam sanjao prijeći ocean. To je taj osjećaj otvorenog mora, danima bez kopna na horizontu. U našim vodama to jednostavno nije moguće. Za sve istraživače i pomorce u povijesti, prelazak Atlantika je bio izazov. Ne samo zbog dalekih i egzotičnih destinacija, nego i zbog jedriličarskog iskustva. Tamo ste sami, nema nikoga oko vas i nemate nikakvu vezu s kopnom – samo vi, vaš brod, posada i ocean. Za mene i moju družinu to je bilo prvi puta da smo se otisnuli na ocean. A iako smo o tome mnogo čitali te upijali iskustva drugih jedriličara, taj osjećaj tamo na pučini je jedinstven.

Molim te opiši rutu kojom ste išli preko i nazad i koliko dugo vam je trebalo?

Atlantski krug

Atlantski krug

Krenuli smo iz Falmoutha u Engleskoj u lipnju 2012. Odlučili smo jedriti do Barcelone i na tom putu testirati sebe i brod za prelazak preko Atlantika. Dogovorili smo se da ćemo u Barceloni pripremiti brod za ‘Atlantski krug’.

Iz Barcelone smo u rujnu krenuli prema Gibraltaru. Nakon izlaska na ocean stali smo u Porto Santu i Madeiri, potom jedrili do Kanara, pokušavajući posjetiti što je više moguće otoka. Posljednja luka na ‘našoj’ strani Atlantika je bila Mindelo na Kapverdskim otocima. Kako se u prosincu tzv. ‘trgovački’ vjetrovi, povoljni za prelazak, već ustale, prelazak smo započeli 18. prosinca 2012.

Zabava na Atlantiku

Zabava na Atlantiku

Sam prelazak je trajao nešto manje od 19 dana, te smo Božić i Novu godinu dočekali na oceanu. Na samom početku 2013. stigli smo do Barbadosa, naše prve karipske destinacije. Sljedećih nekoliko mjeseci krstarili smo Karibima – od Trinidada i Tobaga, Grenade, Sv. Vincenta i Grenadina, Sv. Lucije, Dominike, sve do Jamajke. Produžili smo i do Kube gdje smo mjesec dana istraživali kulturu i prekrasna mjesta te udaljene zemlje. No, kako se približavala sezona uragana, trebalo je krenuti nazad.

Još smo kratko stali na Bahamima i Bermudi, a sredinom svibnja krenuli smo na naš drugi prelazak Atlantika. Gotovo obavezna postaja na povratku su bili Azori, poznato otočje nasred Atlantika. Kako su vrlo mirni i zanimljivi, tu smo si uzeli dulji odmor i istraživali tih devet otoka te se polako pripremali za posljednju dionicu puta. Ispalo je da je posljednjih 800 nautičkih milja od Azora do Portugala, bio najteži dio putovanja, ali kad smo stigli do Lagosa, već smo se osjećali kao da smo doma i opet je bilo ljeto.

Nakon više od 400 dana na moru zaključili smo naš Atlantski krug u Barceloni, od kuda smo i krenuli. Nakon toga mi je trebalo samo tri dana da dovedem brod u La Speziju u Italiji gdje ga držim i sada.

Koja karipska zemlja vas se najviše dojmila?

Kada smo, u siječnju 2013. stigli na Karibe, shvatili smo da smo sada zaista daleko od kuće. Ne samo da nam je bilo teško zamisliti da je većina Europe pod snijegom dok se mi brčkamo u tirkizno-plavom moru i uživamo na pješčanim plažama, nego su i ljudi, gradovi i kultura zaista jako različiti od onoga na što smo navikli.

Karibi

Karibi

Najviše me impresionirala Kuba. Imali smo velika očekivanja i dugo smo sanjali kako bi bilo jedriti oko te zemlje, no uopće nismo mogli ni zamisliti da će biti tako lijepo. Priroda i otoci na jugu Kube bili su točno onakvi kakvima smo zamišljali karipsko more – nezagađeni okoliš, sve vrvi od života, kristalno čisto more i nikoga osim nas.

A ne samo da prirodne ljepote oduzimaju dah, nego i ljudi. Kako smo izbjegavali velike turističke centre, više smo bili u kontaktu s lokalnim stanovništvom i bili u prilici zaista upoznati njihovu kulturu i način života. Ta ‘kulturna razmjena’ je bila vrlo zanimljiva jer su lokalci žarko željeli saznati odakle mi to dolazimo i kako se živi na drugoj strani globusa.

Uživanje na Karibima

Uživanje na Karibima

Tih pet mjeseci provedenih na Karibima na nas je ostavilo veliki trag i mogu reći da je to sjajno iskustvo koje ću pamtiti do kraja života.

Možeš li reći nešto više o organizaciji putovanja, kako ste odredili i prikupili budžet, kakve su bile procedure kod ulaska u razne karipske države itd.?

Organizacija ove pustovlovine krenula je više od godine dana prije polaska. Najteži dio je bio naći brod koji će zadovoljiti sve naše potrebe. To je bio i najveći trošak. No, kada sam nabavio brod i okupio posadu znao sam da smo, uz pomoć naših obitelji, i više nego sposobni ostvariti ovaj projekt.

Što se pripreme tiče, najbolji i najveći izvor informacija bila su nam iskustva ostalih jedriličara. Količinu vode, hrane, rezervnih dijelova i ostalih neophodnih stvari smo izračunali prema budžetu kojim smo raspolagali i potrebama koje smo imali. Kako smo svi troje dosta mladi i bez neke velike ušteđevine, odlučili smo da nećemo živjeti kao ‘pijani milijarderi’, a bili smo svjesni da u tih godinu dana nećemo ništa ni zaraditi. Stoga smo ušteđevinu i priloge obitelji stavili na kup i shvatili da bi nam to trebalo biti dovoljno da živimo i uživamo u egzotičnim zemljama bez nekih prevelikih žrtava.

Planiranje

Planiranje

Važno je shvatiti da je život na brodu mnogo jeftiniji nego primjerice život u gradu, jer su naši jedini troškovi bili hrana i voda, ponekad marine, gorivo i eventualno neki rezervni dio. A i sve zemlje koje smo posjetili su mnogo jeftinije od europskih.

Što se procedura s ulaskom u različite zemlje tiče, iako smo bili međunarodna posada, s brodom registriranim u Engleskoj, nismo imali nikakvih ‘birokratskih’ problema. Svi su oni navikli na veliki broj jedriličara tako da ni procedure nisu toliko komplicirane koliko bi se moglo očekivati. Naučili smo da ljubaznost i iskrenost te dobra priprema sve to čine mnogo lakšim.

Kako je izgledala vaša dnevna rutina na brodu?

Kako sam putovanje planirao i relizirao sa dvoje svojih najboljih prijatelja, Dorom i Clydeom, bilo je važno da sve što radimo, radimo zajedno. Moj brod nam je svima bio dom pa su svi bili uključeni u sva događanja na njemu. Očekivao sam da svi jednako sudjelujemo u svim poslovima, ali bez strogih granica. Tko je bio voljan kuhati, slobodno je to mogao i učiniti. Isto je bilo i s čišćenjem, uređivanjem, kupovinom i ostalim svakodnevnim aktivnostima. I uvijek smo dobro klopali i svi poslovi su se obavili.

Navigacija

Navigacija

Što se navigacije tiče, imali smo sustav dežurstava, po kojem je u svakom trenutku barem jedna osoba bila zadužena za plovidbu. Tako je, dok smo jedrili, na brodu uvijek netko bio budan i vodio brigu o kursu, jedrima, drugim brodovima itd. Smjene su trajale po tri sata, tako da smo imali i dovoljno vremena – šest sati – za odmor tijekom kojeg smo mogli raditi što god smo htjeli, ali smo bili u pripravnosti ako zatreba. To je, po mom mišljenju najbolji način za raspoređivanje dnevnih dužnosti, tako da se istovremeno brinemo i za brod i za sebe na isti način.

Kako bi opisao svoje kapetansko iskustvo i odnos s ostalim članovima posade?

Za mene je to bilo prvo takvo iskustvo, a, kao što sam već rekao, moja posada su bili moji najbolji prijatelji, te se smatram vrlo sretnim što su bili samnom. Bez njih, bio bih kapetan samome sebi i vjerojatno bih zapeo u nekoj luci.

Svi smo znali što želimo učiniti i kako to želimo učiniti, tako da je moj ‘posao’ kapetana bio vrlo lagan. Odluke smo donosili zajedno i trudili smo se biti što je više moguće demokratični. Jedini aspekt u kojem sam tražio potpuno poštovanje, bez obzira na sve, je bio onaj koji se ticao sigurnosti na brodu. Kako sam bio odgovoran za njihov život, inzistirao sam da poštuju moje odluke i pravila sigurnosti.

Kapetan

Kapetan

Jesam li bio dobar kapetan? Ne znam, ali mogu reći da smo i dalje najbolji prijatelji i da ćemo vrlo brzo ponovno jedriti zajedno.

Koji su ti planovi za budućnost?

Ova avantura je bila samo okidač. Nakon što smo shvatili da smo sposobni to učiniti i da u tome uživamo, počeli smo planirati sljedeću avanturu. Povratak u ‘stvarni život’ nije bio lak i svako od nas se vratio svom poslu ili školi, ali promijenili smo se. Stoga sada planiramo početi promovirati takav način života među mladima i dijeliti svoja iskustva s drugima.

Još uvijek ne znam što ću biti kad odrastem, ali se ne brinem, jer prvo trebam odrasti, a vrata su se tek krenula otvarati predamnom. Znam da jedrenje za mene nije samo hobi, nego način života i potrudit ću se da tako i ostane.

Pogledajte i ostale fotografije s putovanja u galeriji:


Share on FacebookTweet about this on TwitterShare on Google+Share on LinkedInEmail this to someone