Na pola puta…

Đorđe Balašević

Autor naslovne fotografije: Roman Avdagić – romanski.photography

Nevjerojatna su ta mala čuda. Jučer navečer zove frend. Žena mu ne može na Balaševićev koncert i pita bi li ja išao. Naravno da bi. Znam da svatko ima svoju priču s Đoletom, ali moja nije baš sretna. Naime, nikako da se sretnemo. Jednom sam dan, dva prije koncerta, čak slomio i ruku. Nakon što me pogodio autobus.

Čuo sam da je opet u Zagrebu, ali ovaj puta me nije pogodio autobus nego kriza. Otkud pare za kartu? Već sam se pomirio da se nikada nećemo sresti. I tako dok se uz prve taktove u Lisinskom oprezno ogledavam oko sebe i razmišljam o svemu tome, sine mi. Da ovo zapravo nije prvi put da se Đole i ja družimo.

Izblijedjela slika vratila se u punini boja. Bilo je to prije nekih tridesetak i kusur godina u Domu sportova. Imao sam četiri, pet godina i udobno sam se smjestio na tatinim, kako mi se tada činilo, ogromnim ramenima. Sjećam se da je Đole obukao najmanje dvadesetak majica jer je poslije svake pjesme skidao po jednu. Na glavi je imao Arafatku i Ray Banke. I tamburaši, iz Bačke Palanke valjda, ne sjećam se točno, su kao i obično kasnili jer su zapeli na svadbi.

To je bio prvi koncert u mom životu. Danas bi starcima vjerojatno trebalo posebno odobrenje centra za socijalnu skrb i mišljenje psihologa da povedu klinca od četiri, pet godina na takav koncert. Onda je to bilo normalno. Ali od tada je prošlo tridesetak i kusur godina. I mnogo toga više nije normalno. Ali Đole i ja smo se ipak ponovno sreli.

Tu, na pola puta…


Share on FacebookTweet about this on TwitterShare on Google+Share on LinkedInEmail this to someone
  • oliva

    Izgleda da je bilo popularno ići baš po njegovim koncertima u tako nježnom dobu! Kad meni netko kaže Balašević, ja pred svojim petogodišnjim očima imam sliku mlađahnog tipa u trapericama koji sjedi na barskom stolcu ni 2 metra od mene. Bilo je to jednom jaaaakoooo davno na terasi jednog restorana u mom rodnom gradu… I već sam tada znala da će ta veza trajati dok bude mene i čak i ako ne bude njega.

    • http://www.sailosophy.com/ Tomislav Bradić

      Da, bilo je to, u svakom pogledu, neko nježnije doba. I lijepo ga se prisjetiti.