Jedrim, dakle jesam

Sailing
Ako staviš prst u more, imaš samo mokar prst. Ako želiš biti u kontaktu sa svijetom, moraš se otisnuti od obale.

Jednom sam bubnuo – i ostao živ – da jedrenje nije nikakva filozofija. I nije. Više je fizika i logika. Znanje i vještina. Digneš jedra i pičiš. Pa kog vraga onda tu sad filozofiram? Pomalo, nije priša. Jedrenje, naime, nisu samo brod, jedra, more i vjetar. Karika koja ovdje nedostaje je čovjek. A kada se u jednadžbu ubaci i ta nepoznanica, rezultat ispadne životna filozofija, ili manje bahato – način života

 

Budući da sam novinar, a ne pisac, još manje filozof, teško mi je pisati o apstraktnim stvarima. Pa ću se poslužiti riječima jednog pisca, Jože Horvata, koji je to sjajno opisao:

onaj kojeg jednom pod jedrima zalije more, do smrti sa sebe ne spere sol”

I sam sam osjetio taj sirenski zov mora i vjetra i već mu se godinu dana zdušno prepuštam. A, po mom mišljenju, najvažnija dimenzija takvog načina života nalazi se u doživljaju stvarnosti, odnosno perspektivi, koju pruža.

Donedavno, moja perspektiva bila je sasvim drugačija. Imao sam ‘stvarni’ posao, tu i tamo kakvu ‘stvarnu’ djevojku, ‘stvarni’ kredit za stan, a posljednjih nekoliko godina, kao i većina, živio sam u ‘stvarnoj’ krizi. Ne mogu reći da sam se loše snalazio ‘u sustavu’. I bio sam njegov dio u mnogo većoj mjeri nego što sam bio svjestan.

No, negdje duboko, nešto nije štimalo. Sustav je sve više dolazio u sukob s mojim vrijednostima. A ja sam se, bojeći se valjda ‘gubitka tla pod nogama’ grčevito držao njegove ‘sigurnosti’ ili ‘komocije’, ne videći izlaza iz tame koja me obavijala. Kasnije sam shvatio da sam se držao zubima za zrak.

Srušilo se sve

A onda se se dogodio poznati refren. Razletio sam se na komadiće i izgubio ono bez čega se zaista ne može – zdravlje.

Kada sam, nakon poduljeg vremena, uspio prikupiti nešto vlastitih krhotina, nisam znao što i kako dalje. A iako sam ponekad i pokušavao, znao sam da povratka na staro – nema. Tada sam si postavio pitanje: “Što zaista želiš?” Jasnog odgovora nije bilo, ali gotovo instiktivno, znao sam da želim jedriti. Vjerujte, nisam imao nikakvog pojma što to zaista znači. Iza mene je bila samo hrpa plovopisnih knjiga i djetinjstvo provedeno uz more.

I to more je za mene uvijek predstavljalo neku nejasnu i nerealiziranu priliku. Vodio sam se onom da si “ako staviš prst u more u kontaktu s cijelim svijetom”. No, sada znam da ako staviš prst u more, imaš samo mokar prst. Ako želiš biti u kontaktu sa svijetom, moraš se otisnuti od obale.

Ni sam ne znam točno kako, no ubrzo nakon toga, našao sam se u Jezerima, u bazi škole jedrenja ANA, čisteći, bruseći, farbajući i polirajući njihove brodove, pripremajući ih za nadolazeću sezonu. Prvi put nakon dugo vremena osjetio sam zadovoljstvo onime što radim. I onda je krenulo. Jedan tečaj pa drugi… Do kraja sezone preplovio sam od Pule do Visa.

Svaki put kada bih se otisnuo na more osjećao sam se sve bolje, normalnije i, ključno, zdravije. Vrata ‘stvarnog’ svijeta su se zatvarala, dok su se u jednom novom otvarala. I onda me, iako se vjerojatno dugo nakupljalo, iznenadno, snagom bure koja se stušti niz Velebit, strefilo – Jebate pa ovo je stvarno!

Tada sam shvatio da mi umjesto tla, više odgovara imati more pod nogama.

Život je more

More i brod većini, naime, nisu svakodnevni ambijent. Da stvar bude gora, toliko smo ‘u sustavu’ da nam je jednostavna i prirodna logika koja stoji iza jedrenja često neshvatljiva. Zato najbolje jedre klinci. Po filingu. No, nakon nekog vremena na brodu, ta logika i osjećaj se pojavljuju sami od sebe. Mislim da je to zato što se, hoćeš-nećeš, podvrgavamo zakonima i sudu prirode, a ne ljudi, ekonomije, politike, društva itd. Pa se i sami počnemo ponašati prirodnije.

A budući da svaka naša akcija ima više-manje izravnu posljedicu, tu nema muljanja. Nema ‘sviđa mi se/ne sviđa mi se’, nema ‘ja sve znam najbolje’, nema ‘preko veze’, pa čak, iako nema ni demokracije, gotovo da nema ni ‘moraš’. Na moru si ogoljen od svojeg porijekla, obrazovanja, bogatstva, statusa i titula. Suočiš se sa samim sobom vrlo brzo. I, govorim iz iskustva, neke stvari ti se svide, a neke baš i ne.

Doduše, ljudi koji se na moru ponašaju na navedeni način, kao i drugdje, ipak ima, ali takvi nose glavu u torbi. I ne samo svoju. Jer onaj koji se, unatoč svom znanju i hrabrosti, pred sveobuhvatnošću tih sila ne osjeća ‘malen pod zvijezdama’ i to ne poštuje srlja u propast.

Pa u čemu je štos? U tome da to prihvatiš. Da tu, kao uostalom i u životu, apsolutne sigurnosti – kojoj svi težimo pa nam uvijek treba više svega – nema. Jer, jedino tada je sve moguće. I da shvatiš da ti je jedini pravi gospodar priroda. I da je to normalno, a ne obratno.

Tek tada, u jedrenju, vjetru i moru, možeš zaista uživati. Jer, kako kaže pjesma, “život je more”. A dodao bih da je čovjek brod. Svako toliko treba ga izvući na kraj, sastrugati svu prljavštinu koja se tijekom plovidbe na njega navukla, nabaciti mu novi premaz i pustiti ga da slobodno dalje plovi…

Nema tu neke velike filozofije.


Share on FacebookTweet about this on TwitterShare on Google+Share on LinkedInEmail this to someone
  • Velibor

    Stari, pa ti si odličan pisac a ovi stihovi koje ubaciš dodaju lijepu dozu romantike.
    Samo naprijed!

    • http://www.sailosophy.com/ Tomislav Bradić

      Hvala Velibor! :)

  • Barbara

    ..jako lijepo Brada, i produhovljeno, rekla bih..jedra prema suncu, uvijek :)

    • http://www.sailosophy.com/ Tomislav Bradić

      Hvala Barbara! :)

    • http://www.sailosophy.com/ Tomislav Bradić

      Hvala Barbara! :)

  • Tamara Radić

    Lijepo napisano! Dobro more, Sailosophy!

    • http://www.sailosophy.com/ Tomislav Bradić

      Hvala Tamara!